„Naški - dubrovački rječnik“ Davora Mladošića

Nakon gotovo dvadeset godina marljivog prikupljanja dubrovačkih riječi naš sugrađanin i novinar Davor Mladošić objavio je „Naški - dubrovački rječnik“. Rječnik dubrovačkih idioma autora Mladošića tiskan je u nakladi Verbum publicum, stručna suradnica pri izradi rječnika bila je Maja Milošević, grafičko oblikovanje djelo je Nore Mojaš, a za fotografiju na naslovnici zaslužan je Božo Gjukić.
Rječnik sadrži gotovo 4 tisuće dubrovačkih idioma, oko 200 frazema i pojmova, nazive riba, toponime, te najčešća dubrovačka i druga imena u Gradu kroz 20. stoljeće           
„Naški“ je inače dvostrani rječnik s prijevodima s dubrovačkog na standardni hrvatski jezik i obratno, a to je prvi projekt nakladnika Verbum publicum kroz izdanja biblioteke koja nosi istovjetno ime „Naški“ te će biti tematski vezana isključivo za Dubrovnik i dubrovački kraj – objasnio je autor rječnika Davor Mladošić.
Istaknuo je također kako su već u pripremi dječje slikovnice „Moj Grad“ i „Kapetan Orsat“ koje će poslužiti i kao priručnici najmlađima da kroz zabavnu priču mogu učiti dubrovačke riječi.
Slikovnica „Moj Grad“ pokušat će na zanimljiv način približiti djeci dio dubrovačke povijesti, ali i naučiti ih gdje se uopće što u Gradu nalazi jer kroz istraživanja za izradu slikovnice uočeno je da na žalost mnoga dubrovačka djeca ne bi znali pokazati gdje je Sponza ili Knežev dvor što je porazna činjenica. Slikovnicom „Kapetan Orsat“ pokušat ćemo djecu poučiti starim dubrovačkim pomorskim izrazima, ali i prikazati im i povijesni razvoj dubrovačkih brodova.
U samom predgovoru rječnika „Naški“ kao prvom u projektu Biblioteke Naški autor Davor Mladošić je zapisao sljedeće:

'Ove riječi pred vama bile su u nama od rođenja, rasle zajedno s nama i,nažalost, pomalo se gubile ili ostajale negdje „na vrh jezika“. Zašto je to tako? U osobnoj potrazi autora ovog rječnika tražiti neke druge uzroke osim onih u nama samima, bilo bi možda pogrešno, iako su i naši životni, profesionalni putovi dijelom zaslužni za to. No, ne možemo kriviti pojedine profesije jer su snažno vezane za standardni hrvatski jezik koji je na taj način pomalo gotovo u potpunosti zamijenio govor našeg djetinjstva. Zbog povezanosti sa standardnim hrvatskim jezikom tako smo nesvjesno propustili prenijeti puno naških riječi i na naše potomke. Ipak, upravo novinarstvo kao profesionalno opredjeljenje, uz ljubav pa i čežnju prema Gradu našeg djetinjstva, na koncu je zaslužno za ovaj rječnik.

Interes za prikupljanje riječi dubrovačkog govora počeo je negdje sredinom 90-ih, a kasnije sam čuo da gospar Nikola Srinčić u gruškoj školi čini nešto interesantno, djecu uči naški, dubrovački. Tek kada je napis o susretu s gosparom Srinčićem izašao na stranicama Slobodne Dalmacije, zapravo sam postao svjestan šokantne spoznaje da dubrovačku djecu uistinu treba učiti kako će govoriti naški. To je bio dovoljan poticaj da se upustim u rad koji je potrajao desetljeće i kusur, a upravo gospar Nikola Srinčić, onako po starinski, na dva arka karte istrgnute iz sredine neke stare zadaće, rukom je napisao i predao mi prvih stotinjak riječi. U sljedećih desetak godina svijet, a s njim i Grad, doživio je, kako to već ide, velike promjene pa je zadnjih stotinjak uvrštenih riječi stiglo od gospara Nikše Grabovca elektroničkom poštom.
U međuvremenu, riječi sam prikupljao u svakodnevnim kontaktima s čeljadi iz Grada, osluškujući ih u điru preko Straduna, na Peskariji, Porporeli, na Zelenoj placi, ali i kroz novinarski rad i brojne razgovore sa starijim Dubrovčanima, obrtnicima i zanatlijama. Ipak, iz godine u godinu sve sam rjeđe zapisivao kako bi koji gospar ili gospođa partili iz Grada ili negdje drugdje gdje ih više nitko ne može čuti.
Iako su kroz rad na prikupljanju građe jedne riječi poticale druge da se same vrate u sjećanje, nije bilo više vremena za čekanje za objavu ovog rječnika. Ovisno o vremenu i načinu zapisivanja, nakon skupljanja cedulja „skrivenih“ po svim mogućim i nemogućim škrabicama i kantunima, te objedinjavanja Wordovih dokumenta spremljenih u nekoliko kompjutera i tko zna koliko različitih „foldera“, u radu koji je krenuo s Majom u završnoj pripremi, znala je odjednom između mira od Grada odzvoniti pokoja riječ koju bi trebalo uvrstiti. Do posljednjeg trena nastojali smo svaku od njih „ugurati“.
Bez obzira na miris prošlosti i tufine, tako se pred vama nalaze stranice s riječima još uvijek živa govora iz druge polovice 20. stoljeća. Pri odabiru nismo se povodili za raguzejskim, niti je to bio predmet rječnika. Ovo je isključivo popis riječi koje se još uvijek mogu ili su se donedavno mogle čuti, neke više, neke manje. Popis je to i onih riječi koje se gotovo nikako ne izgovaraju, što su ostale negdje „na vrh jezika“, neizgovorene iz pristojnosti jer ih netko možda ne bi razumio ako odlepršaju u ariju. Možda smo ih ponekad baš zato trebali pustiti da slobodno odlete i prije no što su s jezika skliznule na stranice ovog rječnika.
Kad smo razgovarali o naglascima, Maja i ja često smo se čudili kako ono drugo to izgovara, a rasli smo dvije ulice jedno od drugog. Dobro, tu je i nekoliko godina odmaka. Naime, tijekom druge polovice 20. stoljeća ionako „iskrivljene“, talijanizirane riječi doživjele su dodatne promjene u dijelu puka pa su navedene sve njihove inačice na koje smo nailazili.
Nije nam bila namjera postavljati bilo kakva pravila dubrovačkog govora, ovo su zapisi riječi navedenih onako kako se upotrebljavaju u puku. Nametanje bilo kakvih pravila ne samo da bi bilo suvišno, već bi vjerojatno bilo i osiromašivanje dubrovačkog jezičnog izražaja. Suprotno tome, upravo najvažnije od svega je to što smo željeli pokazati širinu naškog govora, nešto što bi trebalo ostati iza nas koji se koliko-toliko njime služimo, nešto što će služiti i budućim naraštajima kao potvrda identiteta, kao zahvalnost našim precima koji su nam, osim svega ovoga lijepoga, ostavili i bogatu riznicu naških riječi. U općem siromaštvu duha svuda oko nas lijepo je biti ovako bogat'.  

www.dupisci.hr